Ratovi su srasli u tkivo čovječanstva. Čini nam se da dođu iznenada, jer nas zatiču nespremnima, jer uronjeni u svoje svakodnevne živote ne primjećujemo da se negdje oko nas prikralo nešto zlokobno, bolesno, ledeno. Začinju se u trulim umovima nakaznih, nedovršenih duša, uvijaju se u ideju, da bi zatim ta ideja ušla u naše umove kao dio naše vlastite misli, čineći se prihvatljivom, čak i nužnom. I uzalud, kada sve prođe, govorimo; ne ponovilo se! Ponovit će se za svakog našeg potomka, onako kako su se ponovili za nas i za svakog našeg pretka. Neće preskočiti ni jednu generaciju. Nacerit će se brutalno jednog dana, kada odvedete dijete u vrtić, u vrijeme vašeg poslijepodnevnog odmora, dok mirno ispijate kapučino u svom kafiću. Bilo gdje. Ponovit će se. Roman srpskog pisca Rade Jovanovića „Kao nekad Lili Marlin“ nije roman o ratovima. To je roman o ljudima koji su iznenada istrgnuti iz svojih života, bačeni u neke nove, nepoznate i surove uvjete, koje sami nisu ni htjeli ni stvorili. Rat je nova kulisa za novi reality show za koji je 1915. godine glazbu napisao Hans Leip, njemački vojnik, dok je jedne puste noći držao stražu, ne znajući ni za koga ni zašto, a mjesečina je donijela čežnju, misao na djevojku …Na toj sceni života, dok orkestar svira Lili Marlen, odvija se radnja romana u dvije sudbinski povezane priče, koje se prepliću, jer genima koje nasljeđujemo od svojih predaka ne dobivamo samo svoje fizičke i karakterne osobine, nego i dio njihovih sjećanja. Ili su to naša sjećanja stvarana u nekoj drugoj, nemogućoj dimenziji, potisnuta duboko u podsvijest, da izbiju silovito u posebnim trenucima?„Lili Marlen“ je postala simbol Ljubavi koja izranjavana i gažena, zatajivana i proganjana, kamuflirana u takt koračnice, visoko diže svoj stijeg iznad ratišta svih boja i ideologija. I preživljava. Djevojka pod uličnom lampom osvojila je srca ljudi diljem svijeta. Doživjevši je prvi put u izvedbi Marlen Ditrich imala sam predodžbu žene koja hrapavim glasom i zavodljivim pokretima, s muštiklom u elegantnoj ruci zavodi vojnika, a roman mi je pokazao njenu drugu sliku. I zagrlih tu drugu sliku mlade djevojke, koju je vojnik kao leptiricu dozvao iz lampiona, u bezgraničnoj čežnji da je stvarna, da mu dođe, da ju dodirne. I čarolija se ispuni. Rade Jovanović ima urođenu moć da umišljaj prikaže vjerojatnim, da surovu stvarnost ublaži umišljajem, bez obzira, prikazuje li zbivanja iz nekog davnog ili bližeg rata, razvija li priču o fantazmi bijele žene na rasnom konju, koja možda i nije fantazma, ili prati sudbinu nježnog, djevojačkog portreta monstruoznog autora, portreta koji na neočekivan način povezuje aktere romana. I ta čudna, lijepa, ljubavna priča ostvarena u buci ratnih bubnjeva i zastrašujućoj prijetnji Mauthausena, OZNE, SUPA i sličnih užasa, dobiva svoj epilog mnogo godina kasnije. Sve se kockice na kraju slože u jedan“životni fleš rojal“. Pisac znalački povezuje sudbine raznih ljudi, koji u sebi nose svoja nasljeđa koja ih određuju i protiv kojih ne mogu. Zato su postupci nekih njegovih likova naoko kontradiktorni, ali realni, posebno kada neke vjekovne naslage odgoja pretpostave svojoj čovječnosti, kada okolnosti izazovu sluđenost.Postoje i likovi kojima rat donosi izliku za zločin, za ubijanje bez suđenja, koji na usnama nose domoljublje, a u srcu samo sirovu sebeljubivost. Postoje i oni koji misle da se sve može utržiti, koji ne shvaćaju da još ima ljudi koji žive od sanja i dobrote i koji nikada, ni za koje bogatstvo neće prodati svoju ljudskost. Spremni su, prateći Ljubav, napustiti nametnute dužnosti koje ne osjećaju svojima. Bijeg, stalni bijeg postaje njihova sudbina. A postojimo i mi, koji čitamo, razmišljamo i uviđamo koliko su misli onog drugog, onog s druge strane Dunava slične našima i da nas ista voda nosi životnom rijekom.No, kako rekoh na početku ovog zapisa, dolaze novi ratovi, novi vojnici stajat će na svojim stražarskim mjestima, politika će razdvajati zaljubljene, a pjesma Hansa Leipa, kamuflirana u taktove marša, opet će naći svoj put.

Prof. Marija Juračić